<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

srijeda, 06.02.2008.

Uglavnom o ničemu...

pa eto odlučila sam malo pisati...malo filozofirati :)
eto privodim kraju 1.semestar na faksu i mogu reći da sam jako zadovoljna...i sa ocjenama i sa ekipicom...sasvim više mi paše grad nego ovo selo u kojem živim ;) uvijek prekasno shvatiš da je moglo tako biti i prije samo da sam malo više razmišljala.. što je tu je... ali stalno se uči u životu,zar ne? i tako...u mom životu opet nema ništa previše zanimljivo tako da ni ja nemam previše inspiracije za pisanje...
valjda će se štogod zbiti :) pa da malo više pišem...
jedina novost je da sam opet promjenila frizuru što nije ništa čudno ni novo za mene...ali nije neka ogromna promjena...malo sam skratila kosu i još je malo posvjetlila...tako da se ne čudite ako jednom postanem skroz plava ;)
do slijedećeg puta veliki pozdrav...

srijeda, 02.01.2008.

SRETNA NOVA!!

Evoga...nakon svih zabavljanja, pijanstvava i sličnih stvari ušli smo u novu 2008. godinu...a tko bi rekao
neki se još uvijek ne oporavljaju od najluđe noću u godini neki su pak na putu ka oporavku( kao i ja )..ima nas svakakvih...
želim vam u ovoj 2008. da donosite samo dobre odluke, puno ljubavi-oni koji su u vezama nek uživaju i ne svađaju se,oni koji su slobodni nek nađu srodnu ili približno srodnu dušu , punoooo zdravlja, love, sreće i svega što će vas učiniti sretnim!!!
Sretna Nova 2008. godina!!
cmok

četvrtak, 20.12.2007.

BLAGDANSKA DEPRESIJA

svi su kao u nekoj deprici prije Božića...svatko pronađe razlog za tugu:nekome fali zdravlja,nekome love a nekome pak ljubavi!? svi se vjerovatno pronađu u tome ali šta možemo!? okićeni gradovi,božićne pjesme i slične stvari podsvijesno utječu na nas,iako to ne želimo...
I tako ti se dogodi da ti je malo lošiji dan,razmišljaš o svemu i svačemu-šta je moglo bit,šta će i kako bit pa to ljudi krivo protumače..svatko ima jedan loš dan u godini,pa čak možda i češće...treba rješiti neke stvari sa sobom da bi mogao nekome drugom obrazložiti što ti je.o Bože,pa čini se tako zahtjevno...ali nije...meni je osobno najgore kada se ne smijem,kada sam stvarno normalna ili malo povučenija nego inače ljudi misle da mi se nešto događa...govore da izgledam kao da su mi sve lađe potonule...ali Bože moj,to je život...pa ne može ti svaki dan biti najljepši i najsretniji!! ali nikome ništa ne zamjeram, svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje!
eto kratko javljanje do slijedećeg puta..morala sam ovo napisati da mi bude malo lakše! neki znaju na šta mislim!
pozz

nedjelja, 09.12.2007.

DALI JE TO ŽIVOT?!

Nemam baš previše inspiracije za pisanje,ali napisati ću par riječi...tek toliko...da izbacim iz sebe sve što mi iz dana u dan sve više smeta odnosno ono što mi je neshvatljivo,nepodnošljivo i sl.
E pa da krenem...
Primjećujem,ljudi stalno nekud žure...nemaju vremena za ništa,da im dan traje 48 umjesto 24 sata mislim da ni to nebi bilo dovoljno...mogu krenuti od sebe same...samo jurim zbog fakuteta,nemam vremena za ništa...jedva čekam kraj tjedna(kao da malo odmorim) ali onda mi je još gore...jedini dani kada se napokon mogu odmoriti,opustiti,izaći s prijateljima ja moram razmišljat o obvezama koje me čekaju slijedeći tjedan...i naravno,rješavati te obveze! ma jedva čekam da sve završi,jedva čekam ljeto-odmaranje i uživancija bez ikakvih problema i smetnji!!i da je to strašno..evo potaknulo me ovo vrijeme(kiša)da napišem i par riječi o tome...ljudi su toliko monotoni,bezvoljni da je to strašno..razumijem da se nekome ništa neda po takvom vremenu,da je razdražljiv ili slično ali da netko može biti stalno takav pa ono hello!??? šta se s tim svim ljudima događa,gdje su zalutali.u koji svijet?svaka sitnica svakome smeta,svi su živčani,imaju strašne probleme i slično.oni koji zapravo imaju dosta problema čak i previše ponašaju se u totalnom neskladu sa svojom situacijom...oni su pak puni volje,ništa im nije teško a zapravo zato jer sami sebe zavaravaju...strašno šta se na ovom svijetu događa..prije nije bilo tako,sasvim drukčija,mirnija,bolja vremena...u ovakvom životu svi samo gledaju kako će nekoga naljutit,povrijediti,spustiti i slično.Pomalo se i oni obični ljudi počinju pretvarati u robove današnjeg svijeta..jer moraju,ako žele biti dio te pokvarene zajednice...
Eto,malo sam se osvrnula na svijet oko sebe...nije me nikakva situacija potakla na to,nego jednostavno primjećujem da ljudi tako žive! Sve je nekako trulo...eto,postala sam jako pesimistična kroz taj tmurni život...
Pozz

srijeda, 21.11.2007.

TOŠE PREDOSJEĆAO SVOJ KRAJ?!

Dora Risteska, starija sestra Toše Proeskog u intervjuu za makedonski Dnevnik ustvrdila je kako je Toše predosjećao svoju smrt.

"Kad smo prije nekoliko mjeseci dizali kat na obiteljskoj kući, on je bio u inozemstvu. Morala sam ga nazvati i reći kako je lijepo, a on mi je rekao neka se radujem jer ću se ja tu useliti. Kada sam ga pitala zašto tako govori, ništa nije odgovorio. A prije nekoliko mjeseci kada je došao na ručak kući u Kruševo, nazvao je tatu, kojega nije bilo kod kuće, i rekao mu: Dođi brzo, zato jer ćeš me još malo moći gledati. Poslije ćeš me moći gledati samo na slici", rekla je Tošina sestra.
Tošina sestra kazala je i kako su njihovi roditelji još uvijek u šoku te da im je jako teško, a niti zdravlje ih baš ne služi. "Veći dio vremena provode u svojoj sobi. Otac skoro uopće ne spava i stalno priča kako ne može vjerovati da nema njegovog djeteta. Mama neprestano plače. Svakog dana dvaput ide na Tošin grob", dodala je Dora koja kaže da tek sada kada razmišlja o tome što je Toše govorio, ima osjećaj kako je predosjećao skori kraj.
"Nakon koncerta u Skopju u listopadu, kada smo se mama, on i ja vraćali u Kruševo bio je zamišljen, što nije ličilo na njega. Pokušala sam ga oraspoložiti, a on je rekao: Pričate kako je život divan. I je, samo da potraje još malo", prenosi Tošine riječi Dora.

ponedjeljak, 22.10.2007.

OTIŠAO JE ANĐEO....

Kao što mnogi kažu,otišao je pjevač anđeoskog glasa tako ja kažem da je otišao jedan anđeo...moj najdraži pjevač kojeg sam toliko voljela,obožavala,cijenila ispočetka zbog njegova glasa i njegovih pjesama a poslije zbog njega kao predobrog čovjeka,humanitarca velikog srca...
I zato vam ne mogu opisati tugu koju osjećam...riječima se to jednostavno ne može opisati...ne mogu vjerovati da ga nema...ne mogu se suzdržati od plača svaki put kad vidim njegovo sliku,čujem njegovu pjesmu...
Mislim da je sasvim u redu da ga proglase svecem jer je to zaslužio...Svojim humanitarnim radom pomagao je oko 200 ljudi u svojoj rodnoj Makedoniji!! Bio je pravni vjernik pa je čak jednom izjavio: "ovdje sam pronašao mir i znam da ću tu jednog dana i završiti." Samo taj kobni dan došao je prebrzo...u usponu njegove karijere i stvaralaštva...prežalosno...
Još jedna potvrda da Bog uzima samo najbolje...tako i našeg anđela...
Još jednom ...
POČIVAO U MIRU!

petak, 19.10.2007.

IN MEMORIAM TOŠE PROESKI (25.01.1981-16.10.2007)

Jer moj je život igra bez granica,umorna priča trganje stranica na kojim ništa ne piše...jer moj je život vječito padanje,kad zbrojim poraze ništa ne ostane samo još vučem navike... (Igra bez granica)

Jer srce nije kamen,ne srce nije kamen,da ga samo baciš iz kaputa kao kartu poslije puta...ne srce nije kamen... (Srce nije kamen)

Krade mi te cesta,kradu mi te ljudi,svatko pomalo od osmijeha tvog poludi...iza svakog ugla,stalno neko vreba,da mi te ukrade kada malo sreće treba...nitko nije kriv za to,što te volim toliko al osmijeh tvoj je kriv da znaš što me osvaja... (Volim osmijeh tvoj)

Ubijaš me usnama, znam te ja, za to si rođena... neznam dal da ti odolim i oprostim bar da te ne volim... ( Ubijaš me usnama)

Dal si sretnija što ti drugi usne ljubi il ne sretnija što on se na mom mjestu budi,nisam bog zna što,al jednom sam te ludo volio... ( Dal si sretnija )

Ona ima oči koje znaju moje tajne sve,moje tuge sve i moje nemire...ona ima ruke i u njima svemir čitavi, u tom zagrljaju mogu umrijeti...Bože meni tako malo treba ispod ovog svetog neba,topla postelja i njena oka dva...šalji anđele čuvare svoje jer je duša duše moje...Bože brani je od zla kad ne mogu ja... ( Bože,brani je od zla )

Ovo su samo neki od brojnih Tošnih stihova i pjesama...


Pjesma koju je Tony napisao Tošetu za poslijednji ispraćaj:

Ostavi svjetlo na putu kojim želiš poći,
pomozi mi kad snivam, sretan i nasmijan da mogu ti doći
Podigni ruke, u bijeli hram uspravno kreni
i reci tiho svima da ostat ćeš dijete među anđelima.

A ja?
Neka mi Bog otvori oči,
neka mi nebo pojača sluh
da čujem te i vidim
u svakom snu

A ti?
Neka ti Bog podari krila
neka ti nebo podari spas
da pjevaš, pjevaš svima
da zauvijek čuju tvoj glas
Ova te zemlja voli i čuva uspomene na dane kad si bio tu,
a dragi ljudi nose te ko vječnu ranu.

A ona?
Na jastuku leži. U nebo gleda,
sklapa ruke i suze skriva što nisi s njom dok letiš s anđelima




U prometnoj nesreći koja se dogodila u utorak u 6 i 30 sati kod Nove Gradiške sa Tourageom zauvijek je otišao jedan veliki glazbenik,humanitarac i pravi čovjek-TOŠE PROESKI. Njegova tragična smrt dogodila se kada se njegov prijatelj G.G. brzinom od 175 km/h zabio u kamion a potom u ogradu na autocesti. Pretpostavlja se da je vozač bio umoran i da je taj kobni trenutak zaspao. Ipak,najtragičnije je u cijeloj priči da je Toše imao rezerviranu avionsku kartu Skopje-Zagreb ali je u zadnji trenutak otkazao let...Do Hrvatske granice je upravo on taj koji je vozio i nakon toga prepustio volan svom prijatelju...a kako je on dospjeo na ulogu Tošetovog vozača...naime, Tošetov prijatelj G.G. prije 2 tjedna je ostao bez posla u jednoj firmi, i kako je Toše uvijek radio dobra dijela i izlazio u susret tako je i svom kolegi G.G. , iako se njegova menadžerica nije s tim slagala...u vožnji je imala povjerenja samo u sebe i Tošeta koji nikada nije vozio brže od 120...nažalost,sudbina mu nije bila naklonjena...
Njegovo dječačko lice,simpatičan pogled i topao osmjeh ostavile su patnju i bol u mnogim srcima.
2003. godine dobio je humanitarnu nagradu majke Tereze te postao UNICEF-ov ambasador dobre volje te potom snimio pjesmu "This World" koja je postala himnom UNICEFA. Često se odazivao humanitarnim koncertima kao što mu je bio i poslijednji 5.10 na stadionu u Skopju. Dao je obnoviti crku u Kruševu i sve osnovne škole u Makedoniji. Uvijek je govorio da on pjeva za publiku. Bio je simpatičan,veseo,drag,uvijek nasmijan,emotivan a nadasve plemenit i jako vezan uz svoju obitelj...
Jedan anđeo koji je prebrzo otišao...kojeg više nikada nećemo vidjeti ni čuti...ostat će jedino pjesme,uspomene i suze...suze koje trenutno meni klize niz lice zbog mog najdražeg pjevača i PREDOBROG ČOVJEKA...
Zašto oni najbolji uvijek napuštaju svijet prvi?? Nije pošteno..
Ali svi uvijek primaju najbolje...Tako su primili i Tošu...
Zauvijek zbogom jednom anđelu...

Počivao u miru!

subota, 06.10.2007.

prvi dani faksa

dan: ponedjeljak,1.listopada, mjesto radnje: rijeka,učiteljski fakultet...
nova lica oko mene a niti jedno poznato...uf,već me malo frka ulovila...pa se prisjetila srednje škole i onog upoznavanja...ali ovdje je vladala malo drukčija atmosfera...većina se cura poznaje,već prvi dan vidiš par grupica i onda shvatiš da su išle zajedno u srednju školu...osjetila sam se pomalo izgubljeno...neugodno u toj situaciji...jedino me tješilo što sam znala jednu curu koju sam upoznala na prijemnom...i pored nje sam sjela...nas dvije kao da se poznajemo sto godina...mogle bi stalno o nečemu pričati...a mislim,s kim ja nebi mogla stalno pričati!? i tako se krenule upoznavati s ostatkom cura...ima nas samo 40 pa smo kao razred...imamo čak i 3 dečka i uglavnom već prvi dan shvatiš tko je kakav...neki su sramežljivi,povučeni,umišljeni a neki čak pomalo i bahati...no nije bitno jer smo se već kroz tjedan bolje upoznali pa svratimo na koju kavicu, do indeksa i dani nam prolaze super... tako da se onaj moj strah s početka pokazao skroz nepotrebnim jer su već kroz tjedan svi shvatili kako sam ja pričljiva i stvarno sam se uklopila sa svima. o profesorima još neću pisati,prerano je ali dosad su se svi profesori pokazali zanimljivima i jako dobrima osim jednog kojeg imamo većinu sati tjedno i kod kojeg imamo najteži ispit...eto toliko o mom početku na faksu...
pozdravljam moje curke(naravno i dečke)s kojima se već dugo dogovaram za kavicu i mislim da bi već bilo vrijeme da se nađemo...također pozdrav curama s kojima sam nedavno bila na kavi...
pozdrav i veliki cmokkkkkkkkkkk

četvrtak, 27.09.2007.

mali izlet

eto nakon dosta vremena napokon imam inspiraciju nešto napisati...odnosno opisati jedan mali izlet u Vinkovce na Vinkovačke jeseni...toliko puta do sada sam išla ali nikad mi nije bilo ovako dobro...naravno,a sve što je dobro kratko traje...povela sam jednu prijateljicu i baš smo se zabavile...čak više tokom dana nego navečer...valjda sada, kada sam malo starija i zrelija sam shvatila kako je mentalitet onih ljudi skroz različit. toliko su srdačni,gostoljubivi,prijateljski raspoloženi da je to nevjerovatno...kao da si došao na drugi kraj svijeta,a ne na drugi kraj Hrvatske...stvarno nam je bilo predivno...grad je bio krcat ne samo folklornih društava nego i gledaoca iz cijele Hrvatske pa čak i drugih zemalja..vrhunac je bio na zatvaranju Vinkovačkih jeseni gdje je čak bilo 50 000 posjetioca koji su kroz taj jedan dan posjetili Vinkovce...eto,malo javljanje do slijedećeg puta je završilo...
za sve one koji žele vidjet slike sa vinkovačkih neka odu na našu poznatu stranicu www.ringo.com i usput puste komentarčić ili objave nove fotkice ;)
kissić

utorak, 14.08.2007.

puno pitanja,malo odgovora

zašto svi uporno glume dobrice,prave se fini,velikodušni,razumni a svi znaju da takvi nisu!? dali su neki ljudi stvarno tako iskompleksirani da se moraju pretvarati,stavljati lažnu masku!? zašto moraju glumiti prijatelje kada znaju da prijateljstvo među njima nikada nije ni postojalo,nego samo malo bolje poznanstvo!? zar se stvarno potrebno služiti lažima i prevarama da bi se nešto postiglo,ili jednostavnije lovom?? kako znati da je netko dobronamjeran kada je u današnjem svijetu sve izopačeno i pokvareno!? to su samo neka od mojih pitanja napisana u afektu,jer jednostavno me živcira taj prljavi,licemjerni,pokvareni svijet oko mene!!!! svi samo nešto izigravaju,prave se svakakvi a zapravo su najveći gubitnici i baš zato što to znaju pretvaraju se u nekakve face...skroz nepotrebno,ali ako im pruža zadovoljstvo,njihov problem...ali zbog takvih faca ja se nekad skroz izdeprimiram,jer shvatim da ćeš bolje proć i biti bolje prihvaćen ako glumiš,a ja ne mogu glumiti...iako bi se mogla okušati u nekoj sapunici pa kada bi mi išlo,zašto ne? ma,sada sam se malo šalila...
tako vam je to,žalosno i prihvatljivo...ah,današnji svijet na šta se sveo!!